Blog Sadašnjeg trenutka

Jučer sam doživio jednu snažnu unutarnju krizu po prvi put nakon dugo vremena. Imao sam osjećaj da ću se raspasti i što god pokušavao da promijenim svoje stanje izgledalo mi je kao totalno beskorisno. Jednostavno jače od bilo čega što sam mogao u tom trenutku napraviti. I nije uzrok tome bio neki vanjski događaj, već eto - jednostavno se dogodilo.

Teško je to opisati - neka vrsta zakočenosti unutar koje se čini da će potrajati godinama i da koliko god se trudio neću imati šanse riješiti se toga. Kao da sam bio odsječen od svih pozitivnih resursa koji me prate zadnjih mjeseci. Nije uopće bilo ugodno. Teško je to opisati onome tko nema takvo iskustvo. I onda sam u nekom trenutku odustao od toga da to stanje pokušam promijeniti i postavio sam si pitanje "Što mogu očekivati ako to stvarno bude trajalo godinama?" I moji iskreni odgovori su bili:
- prestati ću pisati ovaj blog
- imati ću bijedne rezultate
- život će mi se svesti na preživljavanje
- imati ću negativnih misli i općenito ću biti polujadan

I na kraju su mi i došla pitanja:
Da li vjerujem da sam ja to izabrao? Da.
Da li vjerujem da je to za moje više dobro? Da.

I onda mi je i spontani zaključak bio - ako tako treba biti, neka tako i bude. I ako treba, neka izađu na površinu sve negativne emocije koje još negdje postoje pa makar i umro, pa makar mi se i život raspao. I nakon tog zaključka 90% energije te krize je nestalo. Kada sam se skroz predao, značajno se je i smanjio problem. Danas sam još uvijek malo uzdrman, ali je to ipak puno ugodnije nego li jučer - rekao bih da sam danas opet u mojim uobičajnim okvirima.

U zadnjih nekoliko mjeseci stvarno sam imao blagoslov i spontano i bez napora su mi se događale jako pozitvna unutarnja stanja - uostalom da nije tako ni bilo, ne bi ni mogao pisati ovaj blog. Pisanje bloga mi je uvijek bilo lagano jer sam redovito imao taj kontakt sa tim nekim vrlo pozitivnim unutarnjim resursima iz kojih mi je dolazila inspiracija. Naravno, u tom periodu događale su mi se i emocije ljutnje, dosade, straha, tuge - ali sve je to bilo kratkoročno i znao sam da će to unutar vrlo kratkog vremena nestati jer ništa od toga ne može izdržati snagu procesa koji se je pokrenuo unutar mene prije nekoliko mjeseci.
Međutim, ovo jučer je stvarno bilo nešto totalno drukčije - po prvi put da sam pomislio da je to tako snažno da bi moglo i zaustaviti taj pozitivni unutarnji proces za koji sam do jučer bio uvjeren da je nezaustavljiv.

Ne znam što će biti iz toga, ali prilično mi je ohrabrujuće to da i u najgorem stanju sam bio uvjeren da je to moj izbor i da ako to treba biti, biti će za moje više dobro - a ako sam u stanju tako razmišljati i u tim uvjetima, ne može biti baš tako neugodno...
U svakom slučaju, meni je ta jučerašnja kriza bila jedno vrlo zanimljivo iskustvo - možda ću nešto naučiti iz toga i na taj je način izbjeći drugi put, možda neću. Neka bude što treba biti.